生活

歓迎

02.04.2016.

Lotos stopala 三寸金莲

Zanimljovosti!

Legende o začetku prakse povijanja stopala su mnogobrojne- od želje da se imitira prirodno maleno stopalo prinčeve najdraže konkubine pa sve do priče o carici koja je imala malena zdepasta stopala te su zbog toga postala pomodna. Interesantno je da se veruje da povezivanje stopala ne potiče kao praksa koja je trebalo da deformiše noge već je korišćena kao privremena metoda za pomoć u plesu – kao što se baletske cipele koriste danas. Prema jednoj od popularnih legendi, u vreme dinastije Song (od 960. do 1279.) konkubina cara Li Yu-a, Yao Niang izvela je ples Zlatnog lotosa, pri čemu su joj stopala bila uvezana u svilenim krpama. Vladar je bio toliko opčinjen lepotom njenih pokreta da su druge žene ubrzo počele naširoko da je imitiraju.

Povezivanje stopala praktikovala je najpre elita u bogatim delovima Kine, i na taj način bogate devojke su želele da istaknu svoju pošteđenost od fizičkih poslova. Istovremeno ,to je ukazivalo i na imućnost njihovih muževa koji su sebi mogli da priušte ženidbu devojkama koje nisu mogle ništa da rade.One su imale zadatak da služe svojim muževima i drže domaćinstvo na okupu izdajući naređenja slugama. Ekonomska i socijalna draž tih žena postala je seksualno privlačna bogatim muškarcima. Međutim, već u 17. veku, praksa je postala široko rasprostranjena te su Kineskinje počele podvezivati stopala nezavisno od svog finansijskog statusa. Ipak, običaj je bio nešto manje popularan kod siromašnih devojaka jer su one i dalje morale da obavljaju naporne fizičke poslove.

Po dolasku Mandzuraca na vlast 1644. načinjen je prvi pokušaj da se ova praksa zaustavi, ali bez većih uspeha. Prva zvanična zabrana povijanja stopala nastupila je u Šangaju od strane britanskog sveštenstva 1874. Ali se praksa ipak zadržala sve do 1949. Neki stručnjaci procjenjuju da je čak dve milijarde Kineskinja podvezalo stopala samo u periodu od kraja 10. veka pa sve do 1949. godine, kada su komunisti zakonom konačno zabranili praktikovanje tog običaja.

Za oko hiljadu godina u Kini, mala uvezana stopala su smatrana vrlo erotičnim, a za rezultujući " lotosov hod " se smatralo da čini žensku anatomiju " sladostrasnom i osetljivom". Muškarce je uzbuđivao ženski hod, koji je zbog polomljenih kostiju i zavoja bio jako otežan, i uglavnom su posrtale u hodu. Kao rezultat tome ene su hodale pažljivo i oprezno. Podvezana stopala smatrana su erotičnim, a postoje i priručnici za ljubavnike iz vremena dinastije Qing koji su predlagali 48 različitih načina za igru sa 'lotosovim stopalima'. Iako su ženska stopala izluđivala mušku maštu, neki muškarci ih nikada nisu videli bez zavoja. Čak i u krevetu, žene su nosile specijalne papuče da prikriju svoje deformisane ekstremitete. Činjenica da su podvezana stopala bila skrivena od muških pogleda bila je sama po sebi privlačna, dok su ta ista stopala imala nepodnošljiv miris i razne gljivične infekcije na delovima koji nisu bili pristupačni da se operu.

Ipak, uticaj vezanih nogu osećao se daleko izvan privatnog domena spavaće sobe i seksualnosti – s obzirom da je praksa bila nesumnjivo sredstvo muške dominacije I način da se obezbedi da žena ostane čedna. Žene čije su stopala povezana nisu bile u mogućnosti da slobodno učestvuje u raznim društvenim aktivnostima sa nogama tako žestoko deformisanim . Njima je gotovo uvek bila neophodna fizička podrška drugog lica, ukoliko su morale da hodaju duže vreme, i to ih je stalno činilo ovisnim o njihovim porodicama , i volji ljudi oko njih, tako da su najčešće vreme provodile u kućama.

Sa težinom kulture i tradicije koja je u osnovi ove prakse, žene u Kini su i same pristajale na povezivanje stopala, verujući da će to doneti zdravlje i plodnost , uprkos nepodnošljivom bolu koji su trpele. Praksa je pretvorena u krajnje pozitivnu društvenu pojavu, s obzirom na velika bračna preimućstva koja je donisila sa sobom. Žene sa nepovezanim stopalima gotovo sigurno nisu mogle da uđu u prestižan brak : one iz viših klasa su morale u tom slučaju da se udaju za muškarca iz ' nižeg društvenog sloja' , dok su one nižeg društvenog statusa rizikovale da budu prodate u roblje.

Proces povijanja
Kako bi se postigao efekat delikatnog stopala poput Zlatnog lotosa, žene su morale da prođu neverovatno bolni proces . Sa povijanjem stopala se počinjalo pre nego što se luk stopala pravilno razvije- kada je devojčica uzrasta između dve i pet godina. To se radilo najčešće u zimskim mesecima kako bi noge bile neosetljive na bol. Noge su najpre morale da omekšaju neko vreme potopljene u toploj mešavini bilja i životinjske krvi. Nakon toga su prsti povijani pod taban i nasilno lomljeni a cela noga je bila zatezana prema nazad kako bi luk stopala takođe napukao i time omogućio pravilno podvezivanje. Zavoji bi se povremeno dodatno zatezali kako bi se prsti što više približili peti, čime bi se slomljena noga dodatno savijala i uzrokovala još veći bol. Kada je podvezivanje završeno, krajevi tkanine koja je služila u te svrhe bili su zašiveni kako bi se spriječilo otpuštanje. Sušenjem, zavoji bi se dodatno smanjili i podvezivanje je bilo još čvršće. Da bi kosti zarasle na pravi način, puno se pažnje posvećivalo devojčinim stopalima. Redovnoo su se prala i pregledala kako bi se utvrdilo da je sve u redu. Nakon što bi podvezivanje bilo završeno,devojka je odmah primoravana da hoda na stopalima da bi ih dodatno slomila težinom. Povezivanje su uglavnom obavljali stariji članovi porodice devojčice ili profesionalna osoba. Sam proces je trajao oko dve godine, kako bi se postigao idealan efekat stopala dužine svega 7 cm. Podvezana stopala su često bila sklona raznim komplikacijama - od otoka i gnojnih čireva u ranim fazama, do paralize i ozbiljne infekcija kao što je gangrena.



Obuća
Obuća






30.03.2016.

Džimu prvi japanski car

Japanci veruju da je prvi imperator Džimu začet i rođen od strane boginje sunca Amateratsu, koja je stvorila njihovu zemlju. Svi potonji imperatori su stoga potomci ove boginje i prema tome “živi bogovi“. 1946. godine imperator Hirohito se pod pritiskom američkog okupatora odrekao ovog verovanja, ali je to tako vešto formulisao, upotrebivši dvosmislene i višesmislene reči, da je u suštini namargačio generala Daglasa Mekartura i ostao bog, iliti “kami” kako kažu Japanci.

Imperator Džimu je vladao od 660. godine pre nove ere, pa je prema tome ova loza na tronu Zemlje izlazećeg sunca oko 2.600 godina. Poređenja radi, u slično je vreme osnovan Rim, čija je imperija doživela uspon i pad, u nekoliko različitih oblika; za sve to vreme Japanom caruje (mada najčešće ne vlada) samo jedna jedina familija.

Za vreme šogunata, odnosno vojnog režima, od srednjeg veka pa sve do druge polovine 19. stoleća, bila je krajnje simbolična i ceremonijalna. Onda su povratili moć pod carom Meiđijem. Međutim, posle Drugog svetskog rata i sa modernim demokratskim ustavom, car je ponovo postao ceremonijalna figura koja predstavlja simbol jedinstva nacije i vezivno tkivo u društvu. Ne igra nikakvu ulogu u vladi, već dodeljuje odličja, prima strane diplomate i državnike, ili političare. Ponekad drži ceremonijalne govore, ali samo ako to odobri vlada.

Japanska boginja sunca Amateratsu, predak japanskog cara.
Japanska boginja sunca Amateratsu, predak japanskog cara.


30.03.2016.

Razdoblja Yayoi i Kofun

Razdoblja Yayoi i Kofun (330. pr. Kr. – 552.)
Za vrijeme razdoblja Yayoia (japanski: 弥生時代, Yayoi-jidai, oko 300. pr. Kr. – 300.) izbjeglice iz Koreje promijenili su Japan u potpuno ratarsku zemlju s glavnom kulturom riže. Oni su donijeli i komplicirane oblike društva i uprave: nastala su veća naselja (kuće od drveta i krovovi od slame), javila se obrada bronce (ceremonijalni predmeti i velika zvona), napredna obrada (proizvodnja) keramike, podjela rada, društvenu organizaciju s izrazitom hijerarhijom i centraliziranu upravu.

Japan se prvi put spominje u kineskim zapisima iz 3. stoljeća. U njima se navodi da je otočje podijeljeno u niz malih kraljevstava, od kojih su neka odana kineskom caru, a većina ih priznaje duhovno vodstvo carice Himiko. U slijedeća tri stoljeća carevi (vjerojatno potomci carice Himiko) su ujedinili većinu Japana (država Yamato) pripajajući ili uništavajući ostale vodeće obitelji, i dolazi do čak japanskog širenja u Koreji. Najduže su odolijevala plemena na krajnjem jugo-zapadu i sjevero-istoku Japana. Naposljetku manje državice priznaju vlast Japana, a druge postaju njegovi saveznici.

U razdoblju Kofun, japanski: 古墳時代, kofun-jidai = vrijeme velikih grobnica (300. – 552.), ustanovile su se odlike japanske kulture koja se počinje razlikovati od kineske ikorejske. Počinje obrada željeza (noževi), uprava se još više centralizira (nastaje carski sustav koji je i danas snažan u Japanu) što se vidi po velikim kraljevskim grobnicama, i javlja se šintoistička religija. Još i danas se posjećuju ista šintoistička hodočasnička mjesta (Torii), a drveni spomenici se redovito obnavljaju, potpuno ista, posljednjih 2000 godina (npr. Hram Ise, jugoistočno od Tokya).

Yoshinigari Iseki toranj iz Yayoi razdoblja, Honshu
Yoshinigari Iseki toranj iz Yayoi razdoblja, Honshu


26.02.2016.

Povjest Japana

Najraniji arheološki nalazi ljudskih tragova stari su oko 30,000 godina. U to vrijeme japansko otočje je još uvijek bilo kopnenom masom povezano s Istočnom Azijom, stvarajući prsten od Sibira do Koreje (Sahalin na sjeveru, i vjerojatno Kyushu na jugu) oko današnjeg Japanskog mora koje je tada bilo jezero, i omogućujući migracije (selidbu) ljudi, životinja i biljaka na japanski arhipelag iz prostora današnje Kine i Koreje. Topljenjem ledenjaka na kraju Ledenog doba prije 15,000 godina podiglo je razinu mora i stvorilo četiri glavna japanska otoka: Hokkaidô, Honshû, Shikokû i Kyûshû. Nedugo nakon toga, paleolitski narodi su ustuknuli ispred neolitskih lovaca-sakupljača koji su stvarali kameno oruđe i postupno savladali lončarstvo. Skorašnji znanstveni nalazi potvrđuju da su neki primjerci japanske lončarije stariji od 10000. pr. Kr., što ih čini najstarijima na svijetu.
Naposljetku su se ti neolitski narodi posvetili poljoprivredi i počelo je najranije poglavlje japanske povijesti, tzv. Jomon razdoblje.

Jomonsko razdoblje (12 000. pr. Kr. – 300. pr. Kr.)

Dotaku brončano zvono iz razdoblja Yayoi, rano 3. st. Razdoblje je dobilo ime prema ukrasima na lončariji koji su nastali tiskivanjem vrpce na mokru glinu (japanski:縄文時代, jōmon-jidai = "vrpčasti ukrasi"). Narodi jomonske kulture su na otoku Honshuu ustanovili uspješnu lovačko-skupljačku kulturu jer su bili zaštićeni od invazija s azijskog kopna i imali su neiscrpne zalihe hrane. Smatra se da je jomonska populacija preteča protojapanske i ainuske populacije. Oko 5000. pr. Kr. pojavila se poljoprivreda s glavnim kulturama graha, dok se riža pojavila tek oko 1000. pr. Kr. No, jomonski su narodi ipak ostali više lovci i skupljači koji su živjeli u malenim zajednicama od 10 do 12 kuća, obrađivali kameno oruđe i uživali miran život u kojemu su se mogli posvetiti bogato ukrašenoj lončariji.

U srednjem jomonskom razdoblju (2500. – 1500. pr. Kr.) posude su postale veće i svaka obitelj je želila da ima originalno ukrašenu keramiku, te su tako nastale posude neobičnih izvijenih organskih oblika. Tada se javljaju i prvi prikazi ljudi u keramici (tzv. figure dogu ). Prema predaji, počeci japanske povijesti zadiru u 660. pr. Kr. kada je Jimmu Tenno utemeljio japansku državu.

22.02.2016.

Možete naslutiti o čemu će biti pisanja u daljim postovima

Prvi japanski car Džimu, sin boginje sunca Amateratsu.
Image and video hosting by TinyPic

19.02.2016.

Kratko o Zenu

Ono što zen ističe jest da je Buddha postigao buđenje kroz meditaciju (zazen) i kontemplaciju, a ne kroz ono što je pročitao, i da se poput Buddhe meditacijom i svjesnom pažnjom može postići prosvjetljenje. No, zen podjednako naglašava važnost nevezivanja kako za svete spise tako i za meditaciju. To vrlo dobro ilustrira jedan kineski učitelj chana koji o meditaciji kao doslovnom putu ka mudrosti kaže: Sjediti na stražnjici i disati, nije put prosvjetljenja. Drugi je rekao da je to kao kad bi od cigle dugotrajnim glačanjem pokušali napraviti zrcalo.


Zen također nije antiintelektualan ili protivan razumu, kako ga se često predstavlja, već je svjestan njegovih ograničenja i stavlja ga na mjesto i funkciju koja mu po prirodi pripada. Kroz pitanja i odgovore na koane, učenik je primoran dubokim poniranjem u sebe upotrijebiti svu svoju intuiciju da bi na zadovoljavajući način odgovorio učitelju. Hui Neng na raspravu redovnika o tome vijori li zastava ili vjetar, primjećuje da ne vijore ni vjetar ni zastava, već vijori njihov um.

18.02.2016.

Šetnja Japanom

Image and video hosting by TinyPic
Jezero pogled ispod sakure. :)
Image and video hosting by TinyPic
Pogled na predivnu staru predivnu palaču, okružena sakurom.
Image and video hosting by TinyPic
Zelenilo u Jpanu. :)
Image and video hosting by TinyPic
Toranj na jezeru.

17.02.2016.

Jedan kratak haiku

Let lastavice –
slijedi tok rijeke
kao da pliva.

Saimaro

14.02.2016.

Japanske odabrane misli

“Onome što je bilo lani, smije se i vrana.”

“Pri prvoj čaši čovjek pije vino; pri drugoj čaši vino pije vino; pri trećoj čaši vino pije čovjeka.”

“Onoga ko marljivo radi ni nebo ne može učiniti prosjakom.”

“Najslabije stvorenje na svijetu jest čovjek. Njemu sve naškodi: i vjetar, i mraz, i sunce.”

“Kad bi se čovjek manje brinuo za stvari koje su mu daleke, zacijelo bi više mislio na stvari koje su mu blizu.”

13.02.2016.

Zen, spojiti se sa zenom

Šta je to čuveni  zen?

Zen na japnaskom znači ime grane mahajana budizma.

Budizam je svremnom razvio puno sekti i vjerovanja (pravaca) u Japanu i Kini, a jedna od njih je „doktrina Budhinog srca“ tačnije na japnaskom zen.

Jap. koana bos. kratke, izjave korištene u zenu. Izriče se bit (bitstvovanje stvari,  ono što ima „iza“).

Zen kao učenje se razlikuje od učenja kako Amerike tako i Evrope,  jer kultura pomneutih je sačinjena od logike, analirizmom i traženjem. Misticizam zena se nalazi u njegovom odbijanju analize, predviđanja i kalkulacije. Zen budizam tvrdi da se suština i duh budizma treba prenositi direktno iz izvora istine u nama, a ne preko tajnih spisa i obreda. Zen je samospoznaja otkiravanja samoga sabe, za postizanje samospoznaje jap.satori potebno je iskustvo sebe i života,  iskustvo duha ,  istina duše i slično. 

Cilj zena je nadići te koncepte i njihova ograničenja.  Nadrastanje tih pojmova i koncepata, kroz unutarnje duhovno iskustvo , dovodi do prosvjetljenja zvanog satori (samospoznaja), a to jeste zen. Zen vjeruje u duh čovjeka, njegovu snagu i čistoću i odbacuje sve vanjske autoritete. Cilj zena je ukrotiti um i dobiti uvid u stvarnu prirodu čovijekova uma i duše. Kroz zen nastoje se odbacili sve vanjske uvjetovanost, pojmovi i značenja koja im dajemo, jer to određuje našu percepciju. Da bi se oslobodili tih ograničenja potrebno je odbaciti svako potvrđivanje ili negiranje nečega, davanje predznaka stvarima i događajima. Isticanje jedne strane potvrđuje postojanje druge ( ako je nešto bijelo, znači da je negdje nešto crno). Zen spoznaja bazira se na goloj činjenici, čistom iskustvu u kojem leži tišina i praznina koja je temelj bića. Kroz tišinu koja je bit našeg bića spoznajemo Istinu i Jedno. Meditacija prema zenu nebi trebala biti usmjerena na nešto, neki pojam, na Boga , jer je to neprirodno i neslobodno. Na što meditiraju ptice u zraku? One samo lete i to je dovoljno. Cilj zena je uhvatiti život u njegovu toku.

Satori je vrsta unutarnje percepcije.  Kad je čovijekov um zreo bilo što može ga otvoriti za iskustvo satorija, npr.neki zvuk, biljka u cvatu, beznačajna zgoda

Koan označava neku zgodu drevnog učitelja, razgovor sa učenikom, izjavu ili pitanje koje postavlja učitelj. Koan onemogućujue racionalizaciju, logiku i ruši uhodanu strukturu misli. Svrha koana je otvaranje čovjekova uma ka istini zena. Učitelji zena svojim odgovorima nastoje osloboditi umove učenika od okova logike. Na pitanje što je zen, jedan učitelj je odgovorio :“Tvoja svakodnevna misao“.

13.02.2016.

Haiku 2

Hram u planini –
zvuk udarenog zvona
nestaje u sumaglici.


Za me koji odlazim,
za tebe koja ostaješ –
dvije jeseni.


Sred proljetne kiše
protječe
velika rijeka.


“Prenoćište!” –
viknu odbacivši mač.
Snježna vijavica.


Sijevnu munja –
šum kapljica kiše na
lišću bambusa.


Rijeka ljeti:
kakva sreća – preko vode
sa sandalama u ruci.


Buson (Yosa Buson, 1716. – 1783.)
12.02.2016.

Haiku 1

Eto proljeća:
bezimeni brežuljak
u jutarnjoj sumaglici.

Čak i bez kape
na toj kiši što sipi
– dobro je, dobro.


Prastari ribnjak…
jedna žaba uskoči
– zvuk vode.


Iscrpljen dođoh
tražeći prenoćište –
cvat glicinije!


Pejzaž proljeća
upravo je pripravljen:
Mjesec; cvat šljive.


Na goloj grani
šćućuren sjedi gavran –
jesenji sumrak.


Zvono zamire;
razlijeva se miris
cvjetova. – Večer.


Bolestan na putu –
moji snovi lutaju
usahlim poljima.


(posljednji Bashôv haiku)

11.02.2016.

Haiku je kratak kao uzdah!

Jap. haiku(俳句) bos. japanska poezija.

Japanski tradicionlani oblik poezije koja se proširila u skoro svim zemljama svijeta. Haiku se smatra najkraćim oblikom poezije. Riječi japanske poezije (haiku) se tiči godišnjeg doba, životinja, ljudi, svečanosti i sl.
U japnaskoj pezije sakura predstavlja proljeće, ljiljani ljeto, krizantema jesen i repa zimu.

Haiku u pravilu nema naziv. Tema je najčešće priroda i čovjek u njoj. Haiku pjesnik uranja u predmet svoje pjesme te ne ističe svoje “ja”.
Haiku pjesnik ne opisuje, već samo bilježi utiske, dosljedno poštujući formu od tri stiha s po 5, 7 i 5 slogova. On daje nagovještaj, slutnju, skicu, a na svakom je čitatelju da sam dovrši pojedinu sliku i tako sudjeluje u stvaranju.

 Najvećim japanskim haiku pjesnicima smatraju se Bashô, Buson, Issa i Shiki.
Vidi slavuja!
Kišom promočen
jutarnji glas.
-Kobayashi Issa

"Haiku je komičan stih finog i nežnog izraza, sličice, pričice... Skoro svaki od tih stihova peva, hvali, grli, miluje prirodu... Bezgranična budistička ljubav i mešanje svog bića sa prirodom... Pesnici haikua su slikari, oni koji slikaju rečima; pesnik haikuija voli svaki pokret bilja i životinja i u svojoj bezgraničnoj budičtickoj ljubavi i samilosti smatra se blizak insektu, drveću, svemu sto cveta i precveta, svemu sto biva i prođe".
-Crnjanski

10.02.2016.

jap. haiku(俳句) bos. japanska poezija

Važno je da ti duh bude visoko u svijetu istinskog razumijevanja, a da pritom ne zaboraviš vrijednost onog što je obično. Uvijek traži istinu ljepote, svaki se put vrati svijetu običnog doživljaja.
Matsuo Bashō

10.02.2016.

桜 (sakura)

Trešnjin cvijet jap.sakura ( 桜).
Sakura jedan od najvažnijih simbola japanske kulture, nacionalni cvijet Zemalja zalazećeg sunca.
Trešnja-sakura rijetko daje plodove, a sadi se zbog prelijepog cvijeta trešnje.
Oko miliun stabala je zasađeno i postoji 900 vrsta.

Tradicionalni japnaski onbičaj uživanja u ljepoti cvijeća jap. hanami (花見).
Pri čemu "cvijeće" uvijek znači trešnjin cvijet. Hanami kao riječ znači "ići i gledati trešnjin cvijet".
Cvat trešnje traje dvije sedmice.

Sakura je simbol buđenja, čistoče (ljepote) i prolaznosti.
U smislu riječi buđenje predstavlja početak proljeća, vrhunac japnaskog kalendara i vrijeme kada cvate trešnja. Buđenje u kome se budi početak novog života, novog razdoblja i sakure u kome cvate novi život.

Čistoča (ljepota) i prolaznost-sreća i čast.
Ljepota sakure jeste sam proces cvata. Čistoča je povezan sa ljubavlju jer i to doba u mnogim parkovima u kojima su po hiljadu stabala sakure dolaze mnogi posjetioci. Između ostalog i zaljubljeni parovi koji sjede ispod drveta sakute i čitaju poeziju. Što jeste sreća, seća zbog cvata sakure i sreća u kojoj dvoje mladi zaljubljenih sjede ispod iste.

Čast i prolaznost- je usko pvezana sa samurajima prema poznatoj japanskoj izreci:"Cvijet je trešnjin cvijet, ličnost je samuraja".
Ta simbolika je povezenasti jeste u tome da kada se samuraj suoći sa opšasnošću on se ne plaši smrti jer će on kao trešnjin cvijet zablisatati u salvi i ljepoti, te pasti bez oklijevanja (prolzanost).
Prolaznu melanholiju i gracioznost koja umire na vrhuncu ljepote i snage. Jedan od osnovnih principa samurajskog kodeksa je i vijera da život treba da bude okončan kada je na vrhuncu, lijep i snažan, a u ne u propadanju koju donosi starost.
Image and video hosting by TinyPic

Smatra se da cvet trešnje donosi uspeh, pa je zato običaj da cela porodica provede dan ispod procvale trešnje. Dan provedenog ispod trešnjinog stabla u cvatu predstavlja i garanciju za mladence da će im brak biti uspešan i dugovečan - See more at: http://www.nadlanu.com/pocetna/zabava/foto-galerije/Tradicija-Cvetanje-tresnje-u-Japanu-FOTO.g-1717611.143.html#sthash.HArBguBP.dpuf
Smatra se da cvet trešnje donosi uspeh, pa je zato običaj da cela porodica provede dan ispod procvale trešnje. Dan provedenog ispod trešnjinog stabla u cvatu predstavlja i garanciju za mladence da će im brak biti uspešan i dugovečan - See more at: http://www.nadlanu.com/pocetna/zabava/foto-galerije/Tradicija-Cvetanje-tresnje-u-Japanu-FOTO.g-1717611.143.html#sthash.HArBguBP.dpuf
Smatra se da cvet trešnje donosi uspijeh, pa je zato običaj da cijela porodica provede dan ispod procvale trešnje.
Dan provedenog ispod trešnjinog stabla u cvatu predstavlja i garanciju za mladence da će im brak biti uspiješan i dugoviječan.
10.02.2016.

2

Nisam ja mađioničar pa da mogu izvoditi trikove. Nisam!
Zamisli da mogu i da jesam, da li bih mogla izvesti trik Elif-sjedinjenje. Dva tijela kao jedno, jedno srce i jedna duša.
Bilo bi lijepo, zar ne?
O da!

Ali nisam, neću moći izvesti Elif trik ne samo iz razloga što ja nisam mađioničar. Sjedinjene se samo desi i nisu potrebni nikakvi trikovi, samo je stvar u uzvraćanju jednog lijepog osjećaja.
Uzvraćanje i davanje, nažalost davanja je više bilo, a uzvraćanja malo.

Kriva sam ja, zar ne?

09.02.2016.

1

Najteže je početi, najteže se vratiti.
Čemu sve to vodi..Imam potrebu, imam snažnu potrebu biti poptpuno iskrena prema sebi i priznati sebi neke stvari. Pa makar to bilo i ovdje, moram biti iskrena jer me laži ubijaju.
Skinuti sa sebe sve ostati potpuno naga i pogledati se u ogledalo, pogledati neznaku u ogledalu.

Izustiti na glas i reči te riječi:"Ko sam zapravo ja?"

Koliko imam lica? Čemu služe? Koja je svrha ovoga? Izgubljen je smisao svake izgovorene riječi.
Riječi šta su riječi? Učimo pisati i sklapati ih, da bi kasnije služile sročiti najpoganije. Najjače oružje! Da li?